Hinko Hinković, branilac Srba optuženih u Zagrebu za veleizdaju, ovako je govorio u njihovu odbranu 1909. godine:
"Izdaja je po sebi najodvratnije što se zamisliti može. Nema ništa strašnije od izdaje vlastitog naroda, veleizdaje. Ali, ima veleizdaje, koja nije naperena protivu naroda.
Tamo gde se težnje naroda ne podudaraju sa težnjama države, gdje nema narodne države, gdje država nije otadžbina, tamo se može dogoditi da čin, koji se smatra sa gledišta državnog veleizdaja, sa gledišta narodnog ne samo ne drži veleizdajom, nego čak heroizmom, patriotskim činom.
Kada na primer ugnjetavani narod nastoji da se oslobodi, ovo se nastojanje sa gledišta tlačioca smatra veleizdajom, a sa gledišta potlačenog naroda patriotskim djelom. Ima razlike između veleizdaje narodne i veleizdaje državne, između veleizdaje etičke i veleizdaje zakonske, između, kako bih ga nazvao, prava Božijeg i prava ljudskog.
Pravo Božije je pravo narodno, a pravo ljudsko je pravo državno, zakonsko. Ima protivrečnosti između ova dva oblika prava. Moralisti ispituju namjeru učiniočevu, i ako je ta namjera plemenita, neće ga proglasiti zločincem.
Poznato vam je da je sveti Krispin krao kože da pravi obuću za siromahe. Crkva ga je proglasila svecem, a danas bi ga izvjesno sudije osudile na tamnicu".
