"To bi, međutim, bila greška jer su i Karadžić i njegovi borci 90-tih godina koristili isti jezik, mešavinu etničkih, ekonomskih i verskih žalopojki protiv muslimana tvrdeći da se samo svete za otomansko osvajanje Bosne u 15. i 16. veku".
Komentator lista Markus Taner dalje kaže da su tokom turske vladavine begovi i poturice uglavnom preuzeli gradove što je ratu u Bosni dalo pečat ne samo sukoba između sela i grada već i između hrišćana i muslimana.
"Karadžićeve pristalice su htele da promene takvu strukturu gradova zauvek i u tome su naišle na zdušnu podršku pravoslavne crkve." "Popovi su", nastavlja Taner u tekstu, "blagosiljali gotovo svaku njihovu ofanzivu, a Karadžićeva državica Republika Srpska je od samog početka imala blagoslov crkve".
"Crkva u Srbiji, baš kao što je činio njen pandan u Hrvatskoj sa svojim svetim borcima, ostala je verna Karadžiću i posle rata". "Ništa manje neumerene", piše Taner, "nisu bile ni ruska i grčka crkva koja je 93. godine u Atini proglasila Karadžića za hrišćanskog heroja".
"Zato, kada Karadžić govori o svom svetom ratu, on zaista veruje u to, baš kao i pravoslavne crkve na Balkanu i šire", završava svoj komentar u "Gardijanu“ Markus Taner.
