Iako je o pošasti trgovine ljudima u BiH proteklih godina održano na stotine seminara i javnih rasprava, sudbinama devojaka iz Bosne koje su u posleratnim godinama sa muževima, uglavnom islamskim dobrovoljcima, otišle u arapske zemlje nije se ozbiljnije bavila nijedna državna institucija, niti bilo koja od desetina nevladinih organizacija, čak i nakon što su neke od tih žena, po povratku u Bosnu, svedočile o svojim užasnim iskustvima.
Najmanje 200 Bošnjakinja koje trenutno borave u Saudijskoj Arabiji nemaju nikakvog kontakta sa svojim porodicama u BiH, sa službenicima ambasade BiH u glavnom gradu Rijadu, niti se zna kakva je njihova stvarna pozicija u toj arapskoj državi, zbog čega se čak sumnja da žive u nekoj vrsti modernog ropstva?!
Ovu šokantnu informaciju "Slobodna Bosna" je dobila iz izvora bliskih Ministarstvu sigurnosti BiH, uz najavu kako bi se problemom statusa državljanki Bosne i Hercegovine u "prijateljskoj" Saudijskoj Arabiji, nakon višegodišnjeg ćutanja i sramnog ignorisanja, konačno, mogle pozabaviti i najviše državne institucije.
Sudbina Azre Alić
Još je gore prošla Azra Alić iz sela Homolje kod Konjica čiji je suprug Jusuf Hijari, naturalizovani Bošnjak poreklom iz Maroka (u ratu pripadnik 4. muslimanske brigade Armije BiH u Konjicu), četiri godine nakon njihovog dolaska u Saudijsku Arabiju, u proleće 2005. kao operativac Al Kaide ubijen u Rijadu. Budući da Hijari u Saudijskoj Arabiji nije imao rodbine, Azra je ostala sasvim sama, što je u toj državi prema strogim šerijatskim zakonima neprihvatljivo.
Posle neuspelog pokušaja udaje za nepoznatog Saudijca, na koju nesrećna žena nije pristala, Azra je završila u zatvoru.
Na slobodi se našla posle dve godine, ponovno uz pomoć službenika iz Ambasade BiH koji su uspeli da je vrate kući. |
Pre nepune tri godine "Slobodna Bosna" je objavila potresnu priču tada 30-godišnje Nusrete Okanović iz zaseoka Šahmani, nadomak Željeznog Polja kod Zenice, koja je 2001. sa suprugom Khaledom al Seifom i troje djece otišla u Saudijsku Arabiju.
Nedugo nakon što su stigli u grad Meku, Nusretin muž je kao dobrovoljac otišao u Avganistan i pridružio se talibanima.
Nakon što je zarobljen u borbi, a potom transportovan u zatvor Guantanamo na Kubi, Nusreta i njena deca su narednih šest godina proveli kod muževljeve rodbine, u "kućnoj izolaciji".
Dozvolu za posetu rodbini u Bosni dobila je zahvaljujući angažmanu osoblja ambasade BiH u Saudijskoj Arabiji, ali je cena izlaska bila previsoka.
Decu je zauvek morala da ostavi u Saudijskog Arabiji. Nusreta Okanović je, inače, jedina od šest žena iz Šahmana, udatih za nekadašnje islamske dobrovoljce, koja se vratila u rodno selo.
Za razliku od (posle)ratnih godina kada su se dobrovoljci iz arapskih zemalja ženili bošnjačkim devojkama iz sela u okolici Zenice, Travnika, Zavidovića, Maglaja i Tešnja uz otvoreno pokroviteljstvo lokalnih političkih, vojnih i verskih struktura, a najčešće iz pragmatičnih razloga (sticanje državljanstva BiH), posredništvom u dogovaranju brakova "na neviđeno" danas se bavi nekoliko "humanitarnih organizacija" kojima taj "angažman" predstavlja solidan izvor prihoda.
U Zenici je gotovo pa javna tajna da je predsednica Udruženja građana Knjiga-Izvor Sabiha Keleštura postala glavni provodadžija kada se radi o ugovaranju brakova između Bošnjakinja i mladoženja iz Saudijske Arabije, Katara, Sirije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, a uveliko se nagađa kako je "provodadžisanje" dobro naplatila…
Ni Bilalu Bosniću, vehabijskom vođi iz Krajine, takođe nije strano posredovanje u sklapanju brakova između devojaka iz Bosne i mladoženja iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
