Vladika Petar Petrović Njegoš ovako je 1846. godine govorio u "Gorskom vijencu" kroz lik vladike Danila:
"Crni dane, a crna sudbino! O kukavno Srpstvo ugašeno, zla nadživjeh tvoja svakolika, a s najgorim hoću da se borim! Da, kad glavu razdrobiš tijelu, u mučenju izdišu členovi. Kugo ljudska, da te Bog ubije! Ali ti je malo po svijeta, te si svojom zlošću otrovala, no si otrov adske svoje duše i na ovaj kamen izbljuvala? Mala ti je žertva sva Srbija od Dunava do mora sinjega? Na tron sjediš nepravo uzeti, ponosiš se skiptrom krvavijem, huliš Boga s svetog oltara, munar dubi na krst razdrobljeni! Ali sjenku što mu šće trovati te je u zbjeg sobom uniješe među gore za vječnu utjehu i za spomen roda junačkoga?
Već je u krv ona prekupata stoput tvoju, a stotinu našu! Viđi posla cara opakoga, koga đavo ovačemu uči: ‘Crnu Goru pokorit ne mogu ma nikako da je sasvim moja, s njima treba ovako raditi’. Pa im poče demonski mesija lažne vjere pružat poslastice. Bog vas kleo, pogani izrodi, što će turska vjera među nama? Kuda ćete s kletvom pređedovskom? Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive doklen sunca grije?"
