Bez šansi da prežive

0

 

I GNJURCI U POTRAZI: Majkl Arnold kreće u dubinu

Nalaženje ostataka aviona na moru zavisi od toga da li se on "zabio" u površinu, ili je na nju sleteo, da li se pri tom delimično raspao, ili ga je eksplozija raznela visoko u vazduhu. Po rečima eksperata, ako bi avion ostao bez goriva dok je na normalnoj visini letenja, a pilot ne bi reagovao, autopilot bi prestao da radi, avion bi se obrušio i skoro pod pravim uglom zabio u okean.
U tom slučaju krila i rep bi se odvalili, a trup bi za nekoliko sekundi potonuo na 30 do 40 metara. S trupom bi potonuli i svi teži delovi s krila, a ostali komadi za nekoliko sati. Malo šta bi preostalo da pluta, dok bi od stepena raspada trupa zavisilo da li bi isplivali sunđerasti delovi sedišta, plastika i
drugi delovi.
Čak i da ti mali komadi stignu do površine, vetar i talasi bi ih brzo razvejali, te ne bi bilo lako utvrditi gde su potonuli na dno ostaci aviona.
Ako bi posada koja je za to obučena, pokušala da avion lagano spusti na površinu okeana, verovatno bi – kao pri udesu 1996. kod Komorskih ostrva, jedno od krila zaparalo vodu i odvalilo se, zatim bi se kljun aviona zabio u površinu, trup bi se prevrnuo i raspao. Ipak, na površini bi ostali krupni delovi, a udes bi mogao da preživi deo putnika. I u tom slučaju bi vetar i talasi razvejali ostatke daleko od mesta udesa, ali bi laki predmeti duže ostali na površini.

Bez novih signala crne kutije
– Moramo da nastavimo pretraživanje još nekoliko dana, sve do tačke kada apsolutno nema sumnje da je baterija (crne kutije) ispražnjena – rekao je kooordinator međunarodne potrage Angus Hjuston na konferenciji za novinare u Pertu, u Zapadnoj Australiji. On je objasnio da se jednomesečna potraga u Indijskom okeanu nalazi u kritičnoj fazi zbog roka trajanja baterija u crnoj kutiji koja emituje signal, pošto je već dostigla 30-dnevno očekivano trajanje, a ona jedino može da pruži odgovore šta se dogodilo sa nestalim avionom.

 

Istražitelji razmatraju i mogućnost da je eksplozija razorila avion dok je bio na velikoj visini. Ako se to dogodilo, delovi aviona pali bi na površinu različitom brzinom u zavisnosti od težine i drugih faktora, ali bi bili razbacani na prostoru od nekoliko kvadratnih kilometara.
Bivši australijski istražitelj avionskih nesreća, Grejem Etkins, kaže da bi spuštanje aviona na vodu, a da pri tom ne bude oštećenja i da putnici budu bezbedni, zahtevalo neverovatan skup umešnosti, uslova i sreće.
– Po sunčanom danu, bez talasa i vetra, uz kapetana koji je veoma iskusan i koji sve predvidi i uoči, moguće je spustiti avion na vodu tako da svi prežive – objasnio je Džejson Midlton, profesor vazduhoplovstva na australijskom univerzitetu u Novom Južnom Velsu.
Međutim, u slučaju malezijskog aviona koji je nestao noću, uslovi za to nisu bili ni blizu povoljnim. Čak i da je avion uspešno i blago sleteo na vodu, odmah bi počeo da tone. To bi putnicima i posadi ostavilo malo vremena da izađu i to u vodu čija je prosečna temperatura jedva osam stepeni, a mesto sletanja daleko od bilo kojeg kopna, vazdušnih i pomorskih puteva, bez nade za spasenje.
 

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here