Vera kao nusproizvod

0

 

 

Svet bez religijesvet bez terorizma: Sem Haris
 

Ričard Dokins je beskompromisan kad je u pitanju religija, sve religije i u tome se i krije odgovor na pitanje zbog čega se ovaj naučnik toliko bavi tim temama. Zato što smatra, i to potkrepljuje primerima, da današnja društva trpe veliku štetu zbog nečeg "iracionalnog i konfuznog, nepoduprtog bilo kakvim dokazom, napisanog pre više hiljada godina". Ima na umu, naravno, biblijske legende.
"To nije bezopasna besmislica, već opasna besmislica", tvrdi Dokins. On je tvrdo uveren da religije "podstiču oružane sukobe, stvaraju atmosferu licemerja i fanatizma, guše individualnost i indoktriniraju decu, čime produžavaju začarani krug".
Dokins veruje da u svetu bez religija ne bi bilo ni bombaša-samoubica, ne bi se dogodio ni napad 11. septembra 2001. na Njujork i Vašington, a tokom istorije ni lova na veštice i progona Jevreja kao "ubica Hrista". Takođe ne bi izbili sukobi u Severnoj Irskoj, Indiji ili Palestini, a u novije vreme ne bi bilo ni talibana, uništavanjem Budinih statua, i raznih džihada.
Po Dokinsovom uverenju posebna pošast su tzv. teleevangelisti, koji na mnogim televizijama propagiraju lažna uverenja.

Koreni religije: Skot Atran
 

U celini uzev, Dokins u mnogo čemu ima pravo, svet bez religija svakako bi bio mirniji, a možda se ne bi dogodila, ili događala, i neka takva zla koja pominje, ali izgleda da je on samo odlično uočio uzroke, dok mu je zaključak, ipak, previše optimističan.
Mi bismo zaključili da bi svet bez religija sigurno bio lepši od postojećeg sveta, samo kada ne bi – od najranijih vremena, i još uvek, i u naše vreme – bio opterećen i mnogim drugim, nereligioznim, uzrocima, među kojima su na prvom mestu tzv. geopolitički interesi, koji su oduvek glavni razlog izazivanja i rasplamsavanja sukoba, ratova, genocida…
 

Život je jedan

Moglo bi se reći da bi se, gotovo je izvesno, našla neka grupa ljudi, neki režim, neka klasa ili neka nova vera, koja bi – i u odsustvu religija koje sada poznajemo – imala svoje interese, razloge i izgovore da bi krenula u ubijanje druge grupe ljudi, rušenje nekog drugog režima, svrgavanje ili uništavanje neke druge klase ili, pak, iskorenjivanje neke druge vere!
Na osnovu mnogobrojnih zlokobnih citata iz Biblije, Dokins pokazuje da ta knjiga nije, i ne sme biti, osnova današnje moralnosti. Takođe, objašnjava koji su evolutivni razlozi doveli do toga da ljudska rasa razvije altruizam, i time ubedljivo odgovara na poznato pitanje: "Ako nema Boga, zašto su ljudi dobri?"
Da li Dokins pruža kontratežu religiji? Da. U poslednjem poglavlju knjige "Zabluda o Bogu" on govori da utehu i inspiraciju možemo naći u nauci, umetnosti, humanizmu, u ljubavi prema ovom životu i prema prirodi.

Uklanjanje magije: Danijel Denet
 

"Saznanje, svest da je ovo jedini život koji imamo, čini ga dragocenim."
"Religiozno verovanje bi moglo biti uzeto kao nesrećan i uzgredan proizvod na temeljima psihološke sklonosti koja je nekad davno bila korisna", piše Dokins. Njemu su se pridružila još dva autora najbolje prodavanih knjiga sličnih sadržaja i gotovo istovetnih zaključaka – Sem Haris, koji je napisao "Kraj vere", i Denijel Denet, filozof sa Univerziteta Taft, koji je objavio knjigu "Uklanjanje magije".
Ta tri čoveka se razlikuju po ličnom stilu, i po tome da li su i kako su angažovani u borbi protiv religioznosti, ali se njihova imena pominju zajedno. Mnogi ih doživljavaju kao neoateističko profano trojstvo, koje promoviše sekularni pogled na svet i čija se vatrena zalaganja upoređuju sa predanošću koja je odlikovala borbu za veru nekadašnjih jevanđelista.
Da kažemo još da nam Dokins – koji je u anketi časopisa "Prospekt" proglašen za jednog od trojice najuticajnijih svetskih intelektualaca, sa Umbertom Ekom i Noamom Čomskim – na osnovu naučnih saznanja predočava sliku svemira koja je maštovitija, čudnija i lepša nego što je u bilo kojoj religiji.
 

Život posle smrti
U ofanzivi koju su protiv sebe izazvali neoateisti, izgubila se ranija, relativno mirnija i potencijalno korisnija debata nauke i religije, ali i debata unutar same nauke, pogotovo u redovima naučnika koji se bave evolucijom religije. Ova grupa naučnika nastoji da otkrije da li u čovekovim kognitivnim, saznajnim funkcijama ima nečeg što ga čini prijemčivim za religiozno verovanje. I zašto?
Da bi se shvatilo šta se pod tim podrazumeva, navodimo značenje izraza kognicija. Izvorna reč u latinskom jeziku – cognescere, to jest znati – označava sposobnost praktične primene raspoloživih znanja, a u ovom slučaju podrazumeva sposobnost obrade informacija korišćenjem znanja i podataka kojima raspolaže svaka osoba pojedinačno kada se opredeljuje da veruje ili ne veruje, uostalom kad odlučuje o bilo čemu što namerava. U psihologiji, to se odnosi na mentalne funkcije, a u širem značenju označava proces mišljenja koji dovodi do sticanja znanja i njegove primene u svakodnevnom životu.
Drugim rečima, da li smo evolucijom osuđeni da verujemo u Boga, a ako jesmo, kako se to dogodilo?
Neki eksperti za kogniciju misle o funkcionisanju mozga kao o seriji međusobno povezanih modula, od kojih je svaki odgovoran za naročiti mentalni trik. Oni, međutim, uopšte ne pominju da postoji neki poseban "modul za Boga" i verovanje u Boga uglavnom posmatraju kao posledicu rada drugih mentalnih modula.
Jedan od naučnika koji pripada podgrupi evolucione teorije – evoluciji ljudske kongnicije – i koji traži odgovore na ta pitanja je ranije pominjan Skot Atran.
Religija je u ovom "modul-sistemu", to jest načinu gledanja na njene korene, "porodica kognitivnih fenomena koja uključuje posebno korišćenje svakodnevnih kognitivnih procesa" – navodi Atran. Religije ne postoje odvojeno od individua koje ih konstituišu, kao ni izvan okoline u kojoj se praktikuju ili obuzdavaju, kao što ni individualne biološke vrste i varijeteti ne egzistiraju nezavisno od individualnih organizama koji ih čine, niti van okoline kojoj se prolagođavaju – ističe Atran.
Primer za to je verovanje da, čak i kad je neko umro, njegova ličnost "još uvek egzistira sa sposobnošću smeha i plača, osećanja bola i radosti", iako je više nego očigledno da se telo posle smrti dezintegriše, prosto rečeno – raspada.
"Ova konfuzija ne izgleda kao razumna evoluciona strategija", navodi Atran u knjizi "U Boga verujemo: Evolucioni pejzaž religije".
Svima koji veruju da je moguće "biti kao živ" i posle smrti, predlaže da se zapitaju da li bi neka, bilo koja, životinja prihvatila povredu kao zdravlje, ili veliko kao malo, brzo kao sporo, a nešto što je mrtvo kao živo.
Malo je verovatno – piše on – da bi takva životinjska vrsta preživela. Ali, eto, ljudima je to pošlo za rukom, svakako zato što su vekovima, uporno i tvrdoglavo izbegavali logična objašnjenja i uporedo održavali dva pogleda na svet koji se uzajamno isključuju – realan i nerealan, intuitivan i kontraintuitivan.

 

 

 

Deca žrtve
religije

 

 

Dokins čitavo poglavlje svoje knjige "Zabluda o Bogu" posvećuje neveseloj sudbini dece u zagrljaju religija. Pita se kako dete može biti proglašeno "hrišćanskim" ili "muslimanskim" kada deca nisu sposobna da donesu takve vrednosne sudove. "Nije li uvek zloupotreba dece kada im pripišete verovanja za koja su suviše mala da ih procene?" Da stvar bude još gora, "hrišćanstvo i islam uče decu da je slepa vera vrlina", a to je podloga za budući ekstremizam.
Kakvo je rešenje? Deci ne treba nametati nijednu ideologiju, već ih podučavati kritičkom razmišljanju i omogućiti im da jednog dana sami izaberu put kojim će ići.

 

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here