Puna kuća drveća

0

Tekiju, koja se nalazi dvadesetak kilometra od Kladova, bujični potoci sredinom septembra odsekli su od prilaznih puteva. Pola sela ostalo je zatrpano muljem, iščupanim stablima zbog kojih je ministar za vanredne situacije u Vladi Srbije, Velimir Ilić, prozvao nacionalni park Đerdap da snosi deo krivice za bujične poplave jer su nekontrolisano sekli šume.
Tekijani su strahovali i čuvali se od Dunava, a poplava je došla s leđa Miroča. Dve nedelje kasnije Tekija se raščišćava, ali i dalje se guši u mulju i blatu. Stabla i balvani vire iz nekih kuća, s jedne strane ušli, s druge izašli… Ljudi uplašeni, malo malo pa gledaju ka nebu, ne veruju mu više… Ipak, marljivo rade sa vojskom na raščišćavanju dvorišta i kuća.
 

Spavam kod komšije
– Nikada nismo radili u inostranstvu. Kuću je počeo da zida otac, a na meni je bilo samo da prepravim ono što je on već uradio i da dovršim. Čitav život smo se mučili i štedeli da bismo živeli koliko, toliko pristojno i na kraju priroda nam je uzela sve ono što smo decenijama kućili – očajan je Zoran koji spava u komšiluku. Komšijina kuća klizi, ali i to je bolje nego pod vedrim nebom.

– Stanje je dramatično. Svi smo složni. Vojska Srbije radi bez prestanka, a i celo selo. Pomažu nam i iz Elektrodistribucije i iz RTB Bora, ali ipak, sporo se zemlja izvlači iz kuća i dvorišta. Mokra je i teška, razliva se… Tog dana otišao sam na posao i pustili su nas da idemo kući jer nije ništa moglo da se radi. Na putu do kuće od Kladova ka Tekiji, obrušila se zemlja i bio sam zarobljen na nekih desetak kilometara od Tekije. Za to vreme se u mojoj kući i u pola Tekije odvijala prava drama. Bujice su krenule sa miročkih visoravni i kotrljale izvaljeno drveće, a onda su ulazile u kuće i iznosile nameštaj, štokove, vrata, prozore, kola, poljoprivredne mašine, ma sve što im se isprečilo na putu – kaže umornim glasom 34-godišnji Zoran Lapadatović.
On se najviše brinuo za polupokretnog oca Jovana i 13-godišnju ćerku Anđelu, koji su ostali kod kuće.
– Kada sam prvi put pozvao Anđelu, rekla mi je da kiša pada, ali da nije strašno, međutim, pola sata kasnije, ona je jecala: "Tata, brzo dođi, kuća se ruši! Deda Jovan i ja smo u kući, jer on neće da napušta kuću." Tu se veza prekinula, a ja sam poludeo od brige i krenuo sam preko tih odrona peške – seća se sagovrnik "Vesti" krijući suze.
– Krenuo sam kroz šumu, vratio se nazad, pa se magistralom sa nekim ljudima probio do Tekije i kada sam stigao, imao sam šta da vidim: stabla iščupana sa korenom, ali i isečena debla virila su iz kuće. Mulj je bio u podrumu, prizemlju, a na spratu voda. Vrata od terase na spratu kuće bila su izbijena, a moj otac i ćerka su sa mojim bratom i njegovom majkom nemo gledali u sav naš imetak, koji je poplava u deliću sekunde odnela – kaže Zoran i briše orošeno čelo.
Gleda ka nebu i veća sa rođakom da li će kiša opet padati, hvata se posla i kreće u dalje raščišćavanje.

 

 

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here