Iz invalidskih kolica u porodilište

0

Srećna porodica: Majka Borislava, beba Dragana i tata Milenko

Tako je nekada talentovana košarkašica, koja je od 1994. godine vezana za invalidska kolica, ispunila sportski san svakog sportiste da se popne na pobedničko postolje Olimpijskih igara.

 

Ali, malo je ko verovao da će Borislava, nekad vragolasti bečejski devojčurak, realizovati i životni san da postane majka.

– Najvažnije u životu, bez obzira na to da li je u pitanju osoba s invaliditetom ili zdrava osoba, jeste da glava bude bistra.

 

U mom slučaju su noge oduzete i ne mogu da hodam, ali je, hvala Bogu, glava ostala bistra. Kao što se nesreća brzo dogodila, posle trenutka nepažnje, tako su se polako sklapale kockice u mom novom životu.

 

Upoznala sam Milenka pre Paraolimpijade u Pekingu, venčali smo se odmah posle mog najvećeg sportskog uspeha, a, evo, 22. januara ove godine, rodila sam i devojčicu Draganu – ozareno nam priča Borislava Perić-Ranković.

Malo koja osoba s toliko entuzijazma nastavlja život posle tragedije. Zahvaljujući podršci roditelja, Ljubice i Branka, prvo je savladala mentalne barijere koje okruženje ima, izašla je na ulicu među ljude u kolicima, nastavila da se druži s vršnjacima…

 

Privikla se na ulogu majke

– Sada sam stalno s Draganom. Istina, i ja sam se privikla na ulogu majke. Izuzev kupanja, za sada mi drugo ništa ne predstavlja problem. Često nas dve ostanemo po nekoliko sati same i dobro funkcionišemo -kaže Borislava.

 

U jednom takvom druženju rodila se ideja da ponovo izađe na teren s obručima.

– Momci iz novosadskog košarkaškog kluba invalidnih lica pozvali su me 2003. godine da dođem u Novi Sad i vidim kako se to oni druže pod koševima. Prihvatila sam poziv, a onda je stigao novi od proslavljenog paraolimpijca Zlatka Keslera da uzmem stonotenski reket u ruke. Dalje je, manje više, sve poznato.
Jedva čeka da ponovo uzme reket u ruke i počne pripreme za predstojeće Svetsko prvenstvo, koje će se u oktobru održati u Južnoj Koreji.

 

Trezveno razmišljanje

Savetujem i drugima koje je zadesila slična životna sudbina da trezveno razmišljaju, da razreše dileme koje imaju u svojoj glavi, da sami realno procene šta mogu a šta ne, i posle toga više ništa neće biti teško – zaključuje Borislava Perić-Ranković.

– Sve do sedmog meseca trudnoće redovno sam trenirala, jer nisam imala nikakvih tegoba. Verujem da ću krajem maja ili početkom juna ponovo biti redovna u sali za treninge. S obzirom na to da je organizator predstojećeg Svetskog prvenstva razdvojio klase T-4 i T-5, verujem da ćemo sada imati šansu da se okitimo medaljom i u ekipnoj konkurenciji, koja mi nedostaje u bogatoj riznici.

 

Naravno, planiram i u pojedinačnoj konkurenciji da je osvojim. Jedna meni, jedna mojoj bebi Dragani, kojoj bih poželela da se, kada vreme dođe, bavi sportom, ne napušta optimizam našu najbolju paraolimpijku Borislavu Perić-Ranković.

Nije samo sport lepa strana Borislavinog života. Na jednom od takmičenja u Beogradu upoznala je Milenka Rankovića, koji je u gledalištu bio pratilac sestre invalida.

– U međuvremenu sam se zbog sportskih obaveza iz Bečeja preselila u Novi Sad. I u tome su mi pomogli roditelji, jer su mi kupili stan u Novom Sadu, pa su viđanja s Milenkom postala sve intenzivnija i evo dokle smo stigli. Posle Paraolipijade smo našu ljubav ozvaničili. Mnogo mi znači prisustvo mog Miše. On me je, i dok smo se zabavljali, ispraćao na svako takmičenje i dočekivao s takmičenja.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here