"To je islamski vid strategije za rodno integrisani svet. Svrha pokrivanja jeste da u sferi javnog žena bude prihvaćena u skladu sa njenim obrazovanjem, znanjem, veštinama i doprinosu zajednici, a ne u skladu sa njenim spoljašnjim izgledom. Na neki način, to je sredstvo za postizanje društvenog reda. To nije jedino sredstvo, niti je to u društvu u kome mi živimo jedini način za postizanje društvenog reda. Ali je jedna od opcija", navela je ona.
Govoreći o nošenju marame, Đermana Šeta smatra da nikakvo pozivanje na ravnopravnost polova i navodno oslobođenje muslimanke ne mogu opravdati kršenje prava na slobodu misli.
" Muslimanke u BiH danas veruju da im pokrivanje njihovih tela omogućava da preuzmu svoj život i svoje telo u svoje ruke. I veruju da im upravo to pruža osnovu za ravnopravno delovanje u svom društvu. Delovanje zasnovano isključivo na onom što svako od nas ima u glavi, a ne na glavi", navodi Šeta.
"Nošenje marame za mene je deo mog identiteta i moje odgovornosti prema mom telu i prema drugim ljudima- mog nastojanja da budem kvalitetnija građanka ove zemlje. U svakodnevnom životu nailazim na različite situacije. Smešne, zanimljive, ređe tužne. Ali životni izbori po svojoj prirodi su takvi. Ne podržavaju ih uvek svi ljudi oko vas. Ali naši izbori su ono što nas čini posebnima i jedinstvenima", kaže magistarka religijskih studija Đermana Šeta.
Ona navodi da se u BiH danas može govoriti o dva načina specifičnog odevanja muslimanki. Prvi, mnogo rasprostranjeniji, jeste nošenje "marame" ili "hidžaba", to jest pokrivanje glave i tela tako da se vidi lice.
"To se naziva pokrivanje, odnosno kažemo da je "žena pokrivena“. Danas u BiH se na ovaj način pokriva većina onih žena koje odaberu prihvatanje ovakve prakse", kaže Šeta, koja je 2009. godine odbranila magistarski rad "Hidžab na tržištu rada – izazov konceptu univerzalnih ljudskih prava".
Drugi način, koji je u mnogo manjoj meri prisutan u BiH jeste pokrivanje celog tela uključujući i lice. Takav vid odevanja naziva se "nikab" i on može uključivati i pokrivanje očiju, a može ostavljati oči nepokrivene.
"U istoriji BiH postojali su još feredža i zar koji su se nosili do 50-tih godina prošlog veka. I feredža i zar pokrivali su kao i nikab celo telo uključujući i lice. Feredža i zar nosili su se uglavnom u urbanim sredinama dok žene u ruralnim sredinama većinom nisu pokrivale lice zbog drugačije dinamike i organizacije života. Feredža nije bila samo deo muslimanske, nego i jevrejske i hrišćanske gradske nošnje, s tim da su hrišćanke i jevrejke napustile nošenje feredže pre muslimanki pod utecajem zapadnoevropske mode", kaže Šeta za Srnu.
Ona podseća da je 1950. godine usvojen Zakon o zabrani nošenja zara i feredže kojim se zabranjuje pokrivanje lica ženama. Šeta navodi da su razlozi za donošenje ovakvog Zakona uglavnom bila nastojanja da se religija tokom socijalizma potisne u sferu privatnog ali i potrebe za stvaranje dodatne radne snage.
Pokrivanje modni kapric aristokratije sa Bliskog Istoka
Doktor Zilka Spahić-Šiljak ističe da nikab, prema prevladavajućim tumačenjima islama, nije religijska obaveza, već drevna predislamska bliskoistočna praksa, koja je, na primer u vreme čuvenog kalife Haruna al-Rašida iz Bagdada postala modni hit za dame iz aristokratskih krugova. Uglavnom su nikab nosile žene iz visokih društvenih slojeva. "U principu nisam ni za kakve zabrane, i svaka žena koja svojevoljno odluči da nosi nikab treba da ima pravo na to, jer sloboda izbora je temeljni princip i religijskog i sekularnog koncepta ljudskih prava. Međutim, nikab u javnom prostoru (državne institucije, škole i dr.) nameće problem identiteta, sigurnosti i rodne segregacije koja je možda prihvatljiva ženama u nekim muslimanskim zemljama, ali nije prihvatljiva u BiH, u sekularnoj građanskoj državi u kojoj su i žene i muškarci upućeni na svakodnevnu interakciju jedni s drugima", rekla je Spahić-Šiljak Srni. |
