Život mi spasao nemački oficir

Nada Vujošević

U tom paklu, u jednom od zlotvora, do danas nepoznatom nemačkom oficiru, progovorio je čovek. Iz naručja ubijene Vidre Knežević uzeo je i spasao njenu jednogodišnju ćerkicu Branku. Ovo je priča o tom dobročinstvu i sudbini te devojčice.

Suze radosti
Jednog prohladnog jesenjeg jutra 1947. godine u Kolašinu je osvanuo krupan sredovečan čovek. Na licu mu se video umor od nespavanja i duga puta i briga neka golema. Nekoga od retkih prolaznika koji su žurili na posao pripitao je koje je kuća Đura Vlahovića i žurno se zaputio na periferiju grada na Tari ka kući ovog uglednog Kolašinca nad kojom se izvijao dim tek založene jutarnje vatre:

– Baba Jagoda i majka mi Mijojka već su bile ustale, ispratile Đura na posao, a i ja sam se spremao da krenem iz kuće kad se na vratima pojavila ljudina, uprlo mu čelo u nadvratnik – seća se Đurov sin Gojko, 85-godišnjak koji još momački krepko nosi teško. – Nekako mrk, ali mu se i u glasu i u pogledu čita dobroćudnost. Pita za oca, pa kad ču da je već otišao na posao, ne bi mu pravo. Razumjeh da želi njega da vidi pa požurih do bolnice u kojoj je Đuro tada radio.

Dok je ćutke čekao domaćina i lagano ispijao čašicu rakije, neznanac nije odvajao pogled od kreveta na kojem su još spavale tri devojčice. U jednom trenutku na njegovom bronzanom licu se zasvetlucala suza:

– Kakva te to muka skolila jutros, prijatelju, i što plačeš ako boga znaš? – upitala ga baba Jagoda.

– Od radosti, dobra moja, od radosti! I ti bi da si poslije tri godine našla dijete kao ja jutros!

– Koje dijete, bog s tobom i anđeli božji?

– Ovo ovdje malo, plavokoso, ovo je moje dijete – rekao čovek pokazujući na gotovo beloglavu devojčicu koja je tvrdo spavala između dve druge.

U tome i Đuro banuo na vrata i nenadni gost otvorio dušu. Potekla njegova tužna i tragična priča, a niz obraze njegovih domaćina potoci suza.

Učiteljska ćerka
Mihailo Mitan Knežević iz Velike, bio je jedan od najuglednijih ljudi u Gornjem Polimlju. Rođen je 1884. godine u imućnoj porodici. Naočiti i bistroumni mladić iz pitome podčakorske doline dospeo je do Cetinja i Kotora, opismenio se i završio malo škole, pa se vratio u rodni kraj i postao kapetanski pisar kod plemenskog kapetana Sava Paunovića. Jedno vreme ga i zamenjivao i tako dogurao do stolice predsednika veličke opštine, a potom i do načelnika plavsko-gusinjskog okruga.

No, njegove uspehe u društvenim poslovima nije pratila i lična, porodična sreća. Već u ranoj mladosti se oženio Veličankom Ružicom Popović, ali je ona, zajedno sa detetom, umrla u cetinjskoj bolnici na prvom porođaju. Posle je dugo tugovao i kad je izgledalo da se više nikada neće ni oženiti, nekome od bliskih prijatelja je kazao da bi se oženio kad bi ga uzela Vidra Đinović, učiteljska ćerka o čijoj je lepoti brujalo svo Gornje Polimlje.

Iako je bila više od 20 godina mlađa od Mitana, Vidra nije odbila njegovu ruku. Zaređala deca. Četvoro. Sve muška, ali nijedno nije poživelo duže od godinu, godinu i po dana. Onda tri ćerke. Vukosava 1939, Radosava godinu kasnije, pa Branka početkom jula 1943. godine.

Rafal na groblju
– Majka je ponovo bila u drugom stanju, gotovo pred porođajem, kad se 28. jula 1944. desila tragedija. Ja toga dana nijesam bila u Velici nego kod tetke Milice, majčine sestre – kazuje Vidrina najstarija ćerka Vukosava, udata Jokić, koja sada živi u Beranama.

Tog dana ostaci zloglasnih nemačkih divizija

"Princ Eugen" i naročito "Skenderbeg" bezglavo su se povlačili prema Čakoru nakon velikih poraza koje su tih dana pretrpeli u dolini Lima. Pošto im borci Četvrte proleterske i drugih partizanskih brigada više nisu bili za petama, kidisali su kao razjareni vuci da iskale bes na veličkoj nejači. Pobili su na najzverskiji način 428, uglavnom dece, žena i staraca i spržili gotovo sve kuće.

– Majka je – kazuje dalje Vukosava – bila sama kod kuće. Kad je čula pucnjavu i vidjela da gore kuće, zgrabila je Raku za ruku, a Branku, koja još nije bila prohodala, u naručje i preko Pepića požurila put Murine i Andrijevice. U blizini groblja su je pokosili rafali. Bila je, izgleda, prvo ranjena u kuk, a poslije su je dotukli, i nju i Rakicu, a Branka je ostala nekim čudom nepovrijeđena u majčinom naručju.

Mitan Knežević je sutradan našao i sahranio suprugu i ćerkicu Radosavu, ali od male Branke nije bilo ni traga. Pomirio se sa sudbinom da su je u toku noći zveri rastrgle ili da se s puta niz strmu padinu otkotrljala u Lim. Neki Vučetić je, istina, kazao kako je odozgo iz šume video kako su poginule Vidra i ćerkica joj Radosava, da je malo potom od Plava naišao nemački motor sa prikolicom. Iz prikolice je izašao oficir, uzeo iz majčinih mrtvih ruku prestravljenu Branku i poneo je.

Priča na konaku
Mitan Knežević nije verovao u tu priču, mislio je da ga to komšija pokušava utešiti u velikoj tragediji. Prošao je rat. Život krenuo dalje. Mitan Knežević se, uglavnom na navaljivanje rodbine poginule supruge, ponovo oženio sa više od 40 godina mlađom Rakom od Ostojića iz Kuti. Sudbina mu se osmehnula, rodila mu je ubrzo sina Živka, ali u strahu da li će poživeti, niko u selu zadugo nije ni znao da je sin.

Negde u jesen 1947. godine, noć je na putu prema Peći u Velici srela nekog čoveka iz Lipova kod Kolašina. Od zaborava je do danas otrgnuto samo njegovo prezime – Bojić. Svratio je na konak u kuću Petrovića, u koju je bila udata sinovica Mitana Kneževića, Jovanka. Ona je ispričala konakdžiji kakvu je tragediju doživeo njen stric, kako su mu poginuli žena i dete i kako od tada ništa ne zna za sudbinu druge ćerkice, koju je tobož odneo neki nemački oficir. Bojić je tu potom ispričao da se u kući Đura Vlahovića u Kolašinu nalazi jedno žensko dete koje je neki nemački oficir ostavio na čuvanje krajem 1944. godine uoči nepovratne nemačke odstupnice.

Jovanka je po zori otrčala kod strica, kazala mu šta je Bojić ispričao, a Mitan ne časeći, odmah krenuo put Kolašina.

Crvene sandale
– Početkom decembra 1944. godine – seća se dalje Gojko Vlahović – mi smo bili izbjegli iz Kolašina i sa još 12 porodica živjeli na Crkvini kod velikog domaćina i dobrotvora Neška Medenice. U kući ostala jedino baba Jagoda, nije živa htjela iz kuće jer je neko u jednoj sličnoj prilici prije toga pokušao da nam zapali kuću. Kad su Njemci konačno odstupili i mi se uoči 1945. godine vratili kući, sreta nas baba sa plavokosom djevojčicom u rukama, meni se činilo nema joj ni po godine. Tu nam ispriča kako je dan prije u kuću rupio njemački oficir i na dosta dobrom srpskom rekao da ona mora da uzme i pričuva to dijete dok se on ne vrati po njega. Baba se nećkala: "To nije moje dijete." "Nije ni moje, no sam ga prije četiri mjeseca našao pod Čakorom i uzeo iz naručja mrtve majke i do sada čuvao", breknuo Njemac… Baba nemala kud kamo, uzela malu. Mi se poslije svi brzo navikosmo na nju, dadosmo joj ime Nada, a posebno su je voljele moje sestre Bosiljka i Zora koje se od nje nijesu odvajale ni kad spavaju.

Kad je Mitan Knežević u kući Vlahovića završio kazivanje o svojoj tragediji, Đuro je naredio supruzi Mijojki da se spremi i da isprati malu, ali i da je vrati ako se tamo ne budu mogli setiti kako je bila obučena toga dana kad je nestala, odnosno ako sasvim sigurno ne utvrdi da je to Mitanovo dete. Ponela je i mali, tvrdo zavezan saketić u kojem je čuvana odeća i obuća devojčice koja je bila na njoj kad je Nemac doneo u kuću Vlahovića.

– U Veliku su stigli u ponoć – kaže Vukosava. – Mijojka je, po nagovoru Mitanovom, prvo ušla u kuću moje strine Stanije, tobož da traži vode za malu. Njoj se Branka odmah učinila poznatom, a u tome došla i strina Dola i one uglas rekle da je to Vidrino dijete ako ga igdje ima živog. Ipak, sve je bilo konačno jasno kad je došla i moja tetka i kazala kakvu je haljinicu Branka imala i da su joj na nogama bile neke crvene sandalice, a Mijojka izvukla baš takvu haljinicu i sandalice.

Jedina želja
– Naravno, ja se od svega toga ničeg ne sjećam, jer sam ipak bila još mala – kaže Branka, odnosno Nada, koja se danas preziva Vujošević i živi u Aranđelovcu. – Pričali su mi kako sam danima poslije plakala, jer sam Vlahoviće doživljavala kao najrođenije. Tako je uistinu i danas poslije evo gotovo 70 godina. Pošto sam se malo privikla na oca, sestru Vuku, maćehu i ostalu rodbinu, ponovo su me poveli u Kolašin i kod Vlahovića sam ostala gotovo godinu dana i naše veliko prijateljstvo i prekršteno kumstvo nikada nije i neće biti ničim natrunjeno.

Branka, odnosno Nada Knežević je po završenoj osmogodišnjoj školi pošla u Peć da uči srednju školu, ali se tamo ubrzo zagledala u Voja Vujoševića, napustila školu i udala se. U sretnom braku rodila je ćerke Anku, Ranku, Milenu i Milanku i sina Milana. Dugo su živeli u Dečanima, potom u Peći, a onda su i oni, kao i toliki drugi Srbi i Crnogorci pre petnaestak godina morali u bežaniju. Nakratko se zadržali u Beranama kod njene sestričine Ruže i zeta Žarka Filipovića, a onda se trajno skrasili u Aranđelovcu.

– Sva djeca su nam poudata i poženjena, svi imaju svoje domove, dočekali smo od njih dvanaestoro unučadi i troje praunučadi i mislim da smo mi, uprkos svemu što smo preživjeli, srećni ljudi i roditelji. Voja mi, nažalost, prije dvije godine bolest odnese, ali niko ne može mimo sudbine. U ovom trenutku, a vjerujem i dok sam živa, moja jedina velika neispunjena želja ostaje to što nijesam uspjela da doznam ko je bio taj njemački oficir, ko je bio taj silnik sa dobrodušnim srcem koji me spasio i četiri mjeseca se starao o meni – kaže ova razborita žena u nadi da ni ta tajna možda neće ostati neotkrivena.