Priča o pobuni i pohari Bjelopavlića 1854. godine mnogo je kompleksnija i tragičnija od onoga što se na osnovu ovih suvih i opštepoznatih istorijskih fakata može zaključiti.
Ona ima moćne i duboke korene u narodnom predanju; njome su se pored istoričara, bavili i mnogi književnici i publicisti, a svakako je najzanimljivije i najverodostojnije ono što je o tom događaju i njegovim akterima ostavio Tomo P. Oraovac, istoričar, pisac i političar, savremenik i veliki prijatelj jednog od glavnih aktera i vođa pobune u Bjelopavlićima, popa Rista Boškovića, vojvode i senatora crnogorskoga, zeta knjaza Danila.
Ponosni Boškovići
Oraovac najpre govori o Boškovićima:
“Kuća Boškovića je od starina bila vojvodska, serdarska, senatorska i sveštenička (kažu da je u ovoj kući bilo ukupno jedanaest vojvoda, serdara, plemenskih kapetana, đenerala, divizijara…, prim. B. S). Ona je imala nekad jednoga, nekad dva ili sva tri ova visoka zvanja, čina ili jednovremeno po nekoliko njih. Isti je slučaj i sa sveštenicima. Starešinstvo je pripadalo najstarijemu po godinama i tako su Boškovići kroz nekoliko vjekova kao nosioci ovih zvanja bili stalno starješine velikog i junačkog plemena Bjelopavlićkog.”
Svakako jedan od najuglednijih Boškovića bio je pop Risto, sin jedinac popa Lazara, koji se veoma mlad zapopio i stekao čin vojvode, a potom i senatorski grb. Kao jedinac, pop Risto Bošković se oženio veoma mlad, već u četrnaestoj godini i to sa tri godine starijom Janom, ćerkom Stanka Stijepova Petrovića, sinovicom vladike Petra Prvog, sestrom od strica Njegoševom i, naravno, rođenom sestrom knjaza Danila. Vladarskoj kući sa Cetinja očigledno nije bilo ispod časti da se prijatelji sa Boškovićima koji su im ugledom bili dorasli, a bogatstvom bili i iznad njih. Pop Risto, koji se već u šesnaestoj godini istakao junaštvom, nije ni na koji način koristio i zloupotrebljavao to što mu je knjaz Danilo šura, što je za gospodara imao ženinog mlađeg brata.
Tomo Oraovac tvrdi da je nekoliko senatora koji su se u času pobune Bjelopavlića u Ostrogu na Trojičindan 1854, zatekli kod knjaza Danila, među kojima je bio i piperski prvak Jole Piletić, savetovalo knjazu da odmah uhapsi Jovana Vukotića i vezanoga ga kroz narod sprovede na Cetinje da mu se tamo sudi, jer drugačije neće i ne može umiriti i odobrovoljiti Bjelopavliće, a pogotovu vojvodu Rista koji drži do date rieči, koji će za reč i glavu izgubiti i sigurno je neće pogaziti. Sve to nije pomoglo.
Krici devojaka
Tvrdoglavi i svojevoljni mladi crnogorski suveren je ostao gluv na sva ta upozorenja i nije poslušao savet mudrih glavara. A možda i zato što je osećao i sam krivicu, jer je, kako je ostalo u narodnom predanju, tu kašu on lično zakuvao. O tome, pored ostalih, piše i Duka Londrović u feljtonu o Novici Ceroviću:
“Knjazu u toj masi naroda kod manastira ‘zape za oko’ Vilajeta Pavićević, kojoj po ljepoti nije bilo ravne ni Brđanke ni Crnogorke. Vilajeta je bila sestra Todora Kadića, a tek udata za popa Pavićevića. Oči svih na tome skupu zaustavljale su se na njenoj ljepoti. Pošto su Vilajetin brat, Todor Kadić, i muž, pop Pavićević, bili na strani opozicije, knjaz, očaran Vilajetinom ljepotom, dođe na niske misli. Te misli povjeri svojem sobaru – perjaniku Mići, koliko se Novica (Cerović, prim. B. S.) sjećao. Knjaževu misao prihvatiše i drugi u njegovoj pratnji.
Po Knjaževoj ‘klopki’ bi rečeno da poslije vašara kod manastira ostane trideset đevojaka sa Vilajetom Kadić, kao da bi viđele ikone koje je knjaz donio na dar Ostroškom manastiru, koji je u Omer-pašinom pohodu bio razuren. Kad se smrači, knjaz se povuče u svoju sobu za spavanje. Perjaniku Miću reče da mu dovede Vilajetu. Vilajeta pođe, ne sluteći šta će je snaći od gospodara.
Čim uđe u sobu kod knjaza, on je zgrabi i obori na krevet. Jačinu njenoga krika umanji perjanik Mićo zatvaranjem vrata na knjaževoj sobi. Poučeni knjaževim primjerom, perjanici nasrnuše na ostale đevojke, koje vriskom branjahu svoju nevinost i čast, grebući napadače noktima po licu, otimajući se iz njihovih zagrljaja kao srne iz vučjih čeljusti…
Priznanje ruskog dvora
O Boškovićima i njihovom ugledu znao je i ruski carski dvor, a carica Katarina im je podarila čak i titulu ruskih plemića – dvorjana. Desilo se to, izgleda, kad je na čelu bratstva bio serdar Mijajlo Bošković. Savremenici ga opisuju kao “tihog junaka” koji se posebno istakao u bitkama na Martinićima i Krusima, jednog blagog, nagodnog i dobroćudnog čoveka, bistroumnog i veštog, čoveka koji je veoma brzo učio i lako sticao prijatelje. Zbog takve naravi i karaktera bio je u velikoj milosti oba prethodnika knjaza Danila na vladarskom tronu i Svetog Petra i Njegoša, a to je, po svoj prilici, i njega i njegovo glasito bratstvo preporučilo ruskoj carskoj kući da im podari titulu plemića (podrazumevala je, pored ostalog, besplatno školovanje mladića iz ove kuće u ruskim vojnim školama).
“Ja sam ovu gramatu u originalu čitao u kući serdara Mata Boškovića – piše Tomo Oraovac – i u njoj je između ostalog bilo napisano: ‘Najvećom milošću carice sviju Rusa, poklanja se kući Boškovića, za zasluge ukazate Rusiji i Slovenstvu, titula ruskih dvorjana i ovom se gramatom uvršćuju u red Ruskog dvorjanstva.’ “
