Početkom jula 1854. godine knjaz Danilo je preduzeo daleko sveobuhvatniji pohod i na Bjelopavliće u odnosu na onaj koji je preduzeo prema Piperima. O tome sam piše u izveštajima pojedinim diplomatskim predstavnicima velikih sila, pokušavajući da opravda tu krvavu odmazdu i poharu bjelopavlićkog plemena.
“Tek što sam u Bjelopavliće došao sa pet-šest hiljada vojske, mogao sam se uvjeriti, da što se tiče opšteg naroda Bjelopavlića, Pipera i Kuča, nije bio još pregnuo o kakvoj izdaji, no po nagovoru njini glavara veću čast naroda bili su već za sobom povukli, ali mojim dolaskom međ njima prepane se i sav narod bez razlike od gorenaznačene tri nahije meni se pokorio i vjeran pokazao, krojme glavni buntovnika od same kuće Boškovića, popa Đoka s Orje Luke i drugi pešest njiovi privrženika, koji su sa svom kutnjom čeljadi odbjegli u Spuž, tek što su čuli da sam krenuo s vojskom…”
Uvod u pobunu
Vest o Danilovom pohodu na Bjelopavliće i pohari koju je naumio i učinio u leto 1854. godine, nije prošla bez odjeka niti naišla na razumevanje i odobravanje, posebno kod njegovih u tom trenutku glavnih saveznika Rusa.
A priča o pobuni i pohari Bjelopavlića je, međutim, mnogo kompleksnija i tragičnija. Prethodio joj je jedan sramotni događaj u Ostrogu koji se te godine o Trojičindanskom saboru zbio u ovoj svetinji i koji će, u krajnjem, i glave koštati beskrupuloznog i nazlobrzog crnogorskog gospodara.
O Trojičinu dne (5. juna po starom kalendaru) 1854. godine, knjaz Danilo je sa pratnjom i svitom i francuskim vicekonzulom u Skadru, Ijasentom Ekarom, kao gostom, stigao u Ostrog na veliki, trodnevni Trojičindanski sabor, na kojem su se, kako piše Tomo Oraovac, po tradiciji, sem Crnogoraca, okupljali i Hercegovci, Bosanci, Bokelji, Arbanasi i staro-Srbijanci. Narod se tu po tri dana veselio i kolo se pred Donjim manastirom nije raspuštalo.
Zadivljen lepotom crnogorske mladeži, knjaz Danilo je naredio da se izabere trideset najlepših devojaka i nevesta koje bi uveče oko vatre igrale kolo sa trideset njegovih perjanika, kako bi ukazao počast i pričinio uživanje svojim gostima, pre svih francuskom diplomati.
Po kazivanju Draga Filipovića, kolo se uveče okupilo u dvorištu ispred Donjeg manastira, gde je naložena velika vatra, jer drugog osvetljenja nije ni bilo. Oni retki koji su, sem knjaževe najuže pratnje i svite bili pozvani da gledaju kolo i uživaju u toj lepoti, odmah su opazili da se tu igra neko drugo kolo, a posebno im je zapalo za oko kako knjaz ne smeće pogleda sa sestre Todora Kadića, Danice, koja je bila udata za popa Punišu Pavićevića, a po lepoti joj, kažu, nagorkinja vila nije bila ravna pa je zato, izgleda, i zvali Vilajeta.
Peri obraz!
– Šta se i kako te noći događalo u Ostrogu teško je reći – veli Filipović – tek kažu da je popadija Jana, sestra knjaza Danila, u razbjel zore došla pod šator u kojemu je spavao njen muž, pop Risto Bošković. On je dočekao budan:
– A đe si do ovo doba, sramotna ti pogibija pukla noćas!? – breknuo pop Risto.
– E, ne no tebi, Risto Lazarev, što dozvoli da se noćas pleme bjelopavlićko sramoti pred ovom svetinjom!
– Šta to pričaš, jesi li poluđela!?
– Istinu zborim, vojvodo. Nije knjazu i mome bratu bilo do igre i kola, no do druge rabote. On i njegovi perjanici su svu noć ardakovali i na silu svašta radili sa naivnim i nevinim ženama i đevojkama koje si im ti u ruke dodao. No, peri obraz i ne daj da iko udari na čast tebi i cijelom plemenu, pa taman bio i knjaz crnogorski, a moj brat!
“Kolo se svršilo u najvećem redu i punom raspoloženju – piše Tomo Oraovac. – Sjutri dan kroz narod se pronijela strašna i sramotna riječ, kako je Jovan Mašanov Vukotić, po naravi proklet i zao čovjek, rekao ‘da je svaki ležao sa svojom’, a on sa popadijom popa Jovana Radovića, da su ovo Katunjani učinili po naređenju knjaza Danila da se među Bjelopavlićima rode junaci kao Katunjani. Zbog ovih gadnih riječi uzrujao se cio narod i svak se zabezeknuto pitao: šta ovo znači i k čemu sve ovo vodi.”
Pop Risto je istog časa pošao kod knjaza Danila i zatražio da kazni Jovana Vukotića, a on je to protumačio kao neslanu šalu komandira perjanika:
– Kad je tako, gospodare, onda meni i Bjelopavlićima nema mjesta u tvojoj državi dok krvlju ne operemo naš vazda svijetli obraz – planuo pop Risto i pred ozlojeđenim plemenicima ođurio da provali u barutanu i oružjem opere obraz, a knjaz Danilo sa pratnjom i gostima je u poslednjem trenutku uspeo da pobegne iz Ostroga preko Pješivaca pred razjarenim Bjelopavlićima kojima će se ubrzo krvnički osvetiti.
Upozorenje iz Rusije
Ruski izaslanik iz Beča, Kovaljevski, to i otvoreno stavlja na znanje knjazu Danilu u jednom pismu datiranom 21. jula te godine:
“Vi znate moje misli i osjećaje za slična dela. Ja Vam ponavljam, što sam Vam toliko puta zborio: štedite krv pravoslavnih i ne pribegavajte okrutnim merama; ne zaboravljajte i ako se Crnogorci bune, da to nije iz njihove glave, već po intrigama, koje dolaze izvan granica crnogorskih…”
