A koliko je Piper Radovan Mrčarica bio u pravu i koliko je njegov strah od “pravde” mladog gospodara sa Cetinja bio opravdan, najbolje pokazuje činjenica da je četrnaest viđenih ljudi, koji su, na ovaj ili onaj način dopali Danilu u ruke prilikom tog njegovog pohoda na ovo glasito pleme, novembra 1852. godine, pogubljeno kao buntovnici i nepokornici, a kuće onih koji su se na vreme sklonili spaljene i razorene i familije im prognane iz Crne Gore.
Doušnici u akciji Poharom Pipera on je nedvosmisleno stavio do znanja da neće imati milosti ni prema ostalima, da će svaku nepokornost i nelojalnost strogo kazniti. To ipak nije ugasilo žar nezadovoljstva koje je pritajeno tinjalo u brđanskim plemenima i dovoljna je bila samo varnica da ga rasplamsa i pretvori u požar pobune. Knjaz Danilo je to osećao, a nesumnjivo, imao je i svoje ljude, doušnike i špijune, koji su mu dojavljivali o svakom tajnom zboru i dogovoru plemenskih prvaka. U ruke su mu, izgleda, dospela i neka njihova pisma, pa je to, po svoj prilici, bio i neposredan povod za jedno pismo koje je on uputio Bjelopavlićima 18. juna 1854. godine (po starom kalendaru), petnaest dana nakon boravka na trojičindanskom saboru u Ostrogu, za koje Dušan Vuksan veli da nigde u knjaževom arhivu nije našao “tako teške riječi”: “Od Nas Danila Petrovića, Knjaza Crnogorskoga i Brdskoga, serdaru Ramu i svijema kapetanima bjelopavlićkijema pozdrav. – Čuo sam nekakve zborove, što se zbori tamo u vas, od kako sam ja u Ostrog bio, ali opet razmišljavam, da nije ništa istina od toga, što sam čuo, jerbo kad bi sve to istina bila od vas što sam čuo, zaista neka bude uvjereno malo i veliko da bi za vas gori bio, nego li što je bio Omer paša prošle godine. No ja naređujem vama, gospodi kapetanima, da vi prvi umuknete i da držite vaš jezik za zube, inače biste se mogli brzo kajati; i ne uzbunjujte moju pravu raju. – I ova moja zapovijed da bude proglašena na Prentinoj glavici. – A čuo sam da i Piperi nešto bleje, i s vama se druže, Brankovići i ližisahani. A mene nije stalo ni za vas, ni za Turke; i nemojte misliti da ja ne znam iz čije su glave ove riječi proizašle, jerbo vama je dobro poznato, da niti sam ja, ni stari vladatelji, koji su bili crnogorski, nikad nikome zuluma učinili nijesu, no su se vazda mučili za obdržati vas i ostale Crnogorce, koje vi dostojni nijeste bili wih imati za Gospodare. A po danas činite kako hoćete, ako vi basta. I tako znadite!” Pokajnička pisma Pošto su jednom već osetili nemilosrdnost knjaževu i shvatili da sa njim nema šale, da on ne preti na prazno već glave skida i za mnogo manje, Piperi su, čim su čuli za “poslanicu” Bjelopavlićima u kojoj i njih nebiranim rečima opominje, požurili da odgovore knjazu i izraze mu lojalnost: “Što čuješ zborove bjelopavlićske pišu u ime Pipera kapetan Vule Nikolin i Jole Piletić – mi u to nijesmo, zadavamo ti božju vjeru glavari piperski, ni znamo za to. No te kumimo Bogom i svetijem Petrom, nemoj vjerovati našije dušmana Bjelopavlića; a to će doći viđen dan, na koga kreneš krivoga, mi smo ti gotovi vazda. A mi čujemo
da nas neko opada u vas, a to će se znati, ko će biti Vuk Branković…” A sem Pipera, knjaz Danilo je od prvog dana vladavine na oku posebno držao još i Bjelopavliće i Kuče, motrio na svaki njihov korak, uveren da su mu to najnesigurnije granice u novostvorenoj knjaževini. U osnovi, on je bio kivan ovim goropadnim i buntovnim plemenima, koja niko ni od njegovih slavnih prethodnika na prestolu pod Lovćenom nije uspeo čvršće da veže za Crnu Goru. Reakcija Bjelopavlića na ove jetke pretnje knjaza Danila, bila dvojaka. Jedni su, poput Pipera, takođe pohitali sa pokajničkim pismima i molbama za oprost, a drugi, predvođeni uglavnom grupom uglednih prvaka iz bratstva Boškovića, provalili su barutanu u Ostrogu i snabdeli se oružjem, prahom i olovom, naumni da dočekaju i odupru se knjazu i njegovoj sili.
Tražio blagoslov velikih sila
Knjaz, međutim, nije žurio već je spremao snažan i odlučan udar i trudio se da za to pribavi i blagoslov velikih sila, pre svih Rusije i Austrije. U pismima koja je krajem juna 1854. godine uputio izaslanicima ovih država Gagiću i Mamuli, on najpre pokušava pobunu Bjelopavlića predstaviti kao tursku ujdurmu, novi turski pokušaj da u crnogorska plemena unesu zavađu i smutnju, da bi ih tako lakše držao u pokorenosti: “S ovu stranu nekoliko vremena – piše knjaz Danilo Gagiću – mogao sam se od više pouzdanih izvora uvjeriti kako skadarski zabit Osman-paša i ove godine kao prošlije podbunjuje žitelje Kuča, Pipera i Bjelopavlića, da se mene odmetnu, a to črez vjerolomni glavara, obećavaju, kao što se naučio, novac i bogato odijelo s oružjem… Juče dođe mi glas da su se neki glavari od pomenuta tri plemena protiv mene vooružali i da su već po nekoliko ljudi za sobom povukli, Bog zna kakvim laskanjem i pak obećanjem, da ako ja ustanem da ih pokorim, da će im Osman paša dovoljne vojske i džebane dati. Da ne bi počem ovi izdajnici otečestva napredovali u varanju ostalog, meni još vjernog naroda i da ne bi uspjele naopake namjere Osman-paše, prinuđen sam sjutra onamo krenuti su dvije tri hiljade vojske, e da bi ih na lijepo preslovio, a ne budu li kadre moje moralne sile, onda s mojom žalosti moram fizikalne upotrijebiti, đe u poslednjem slučaju predviđam ne malo zlo, no opet ni veliko, ako im samo Osman-paša ne pošalje u pomoć vojsku, kao što je sva prilika da hoće…”
