Iako je knjaz Danilo na sve načine pokušavao da se opravda i negira da ima bilo kakve veze sa atentatom u Carigradu, sve je palo u vodu kad je progovorio jedan od ubica, pop Joko Kusovac.
U narodnom predanju, koje je u svojoj “Antologiji crnogorskih anegdota” objavio Radosav Medenica 1967. godine, sačuvana je izgleda dosta verodostojna ispovest popa Kusovca, očigledno pritisnutog teškom grižom savesti.
Održao reč
“Nauman da po svaku cenu zauvek ukloni svog brata od tetke Stevana Perovića Cucu, knjaz se setio tvrdog karaktera i odlučnosti junačkog popa Joka Kusovca:
– Pope Joko, bi li ti sve izvršio što bih ti ja naredio?
– Bih, gospodaru!
– Bi li ti žrtvovao svoju glavu za dobro svoga gospodara i Crne Gore?
– Bih, da ih imam deset.
– E kad bi, održi svoju riječ: imaš da ubiješ čovjeka.
– Vala, gospodaru, kad sam se izrekao, nemam kuda natrag, pa da mi rečeš da ubijem samoga sebe ili svoga rođenoga brata, ne vraćam svoju riječ.
– Ni tebe, ni brata, nego moga dušmanina, Stevana Perovića.
– A što me nagrdi, gospodaru, od višnjega boga platio, a da li ne znaš da mi je Stevan školski drug i pričesni pobratim?
– Ako ćeš lagati ja te neću tragati.
– Ni ja ni iko moj od Kosova do danas nije lagao. Održaću datu riječ, pa makar bez glave ostao, kao što ću bez duše – kazao pop Joko i zaputio se na sramotni put u u Carigrad sa Andrijom Smokovcem i Krstom Primorcem iz Spiča:
– Ubi li, pope Joko, Stevana Perovića? – pitao ga gospodar kad se vratio na Cetinje.
– Ubih, gospodaru, svoga pobratima i svoju dušu.
– Za to ću ti dati serdarstvo.
– Serdarstvo mi možeš dati, ali se ja s njim ne mogu zoriti, jer si mi oba oka zatvorio.
Zatražio oproštaj
Priča o Joku Kusovcu se našla i u knjizi Marka Vujačića “Znameniti crnogorski i hercegovački junaci”, koja se, što se opisa priprema i samog atentata u Carigradu tiče, ne razlikuje mnogo od narodnog predanja. Zanimljiv je, međutim, epilog ove priče.
“Pred Grahovsku bitku – piše Marko Vujačić – kad je čuo da se Husein-paša kreće na Crnu Goru, Joko se lijepo opremi i sa svojim Ljubotinjanima pođe na Grahovo. Prvi je krenuo u juriš i prvi se teško ranio, ali ga smrt, koju je dozivao, ovoga puta nije htjela da uzme.
Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru – da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stignu nosila pred kuću serdara Andrije Perovića. Vojnici upitaju mogu li prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdareva žena, izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, ona se zanese tijelom, ali se brzo pribra i reče:
– Sretnje ti rane, junače!
Nije se dvoumila već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože vojnicima da se ranjenik dobro smjesti. Gledala ga je i mislima na tragičnu smrt svoga sina Stevana, mladog pjesnika, koga je ovaj isti junak sa Grahova, iz potaje, u sred Carigrada ubio. U njenom srcu ponovo se razgori stara nezaliječena rana. Suze su same navirale i tekle niz izmučeno lice. Ranjeni Joko primjeti da ova gostoljubiva i poštena žena za nečim velikim oplakuje, pa upita:
– Kakva ti je, sestro, golema nevolja, te liješ suze bez prestanka?
Majka Stevanova ništa ne odgovori, no se podiže od postelje i izađe napolje da više kuće, na kamenoj litici, provede noć u oplakivanju svog sina.
Ranjeni Joko se okrijepi, previjen i ugošćen u kući Perovića. Ali kad saznade u čijem je domu počinuo, bi mu to teže no rana koju je u boju zadobio. Jer bol od tjelesne rane ispunjavaše ga ponosom junaka, a bol što se nalazi u domu majke čijeg je sina ubio i kojoj je do smrti najveću ranu zadao, razdiraše mu srce. Svu noć je ječao i Stevanovo ime spominjao, kunući knjaza.
Izjutra, kad su ga iznijeli iz kuće da ga nose u Ljubotinj, Joko se, gledajući Maru, pridiže sa nosila i reče – da ga svi čuju:
– Oprosti mi Stevanova majko! Ja sam ubio Stevana, a mrtvi Stevan će, dao bog – ubiti mene!”
I Marko Vujačić potvrđuje da je pop Joko Kusovac umro nekoliko godina posle Grahovske bitke, ali je do tada živeo u kući, potpuno povučen i u osami, stalno jadikujući zbog onoga što je učinio i kunući knjaza koji ga je osramotio.
Marija Perović, heroj-majka, poživela je znatno duže, a kad je umrla, sahranili su je u crkvi na Trešnjevu. Bio je to, izgleda, i jedini slučaj da je žena večno počinula u crkvi, ispred oltara, a na nadgrobnoj ploči piše: “Ovđe počiva hrabra Marija Andrina, a sestra vladike Rada Petrovića, 1876.”
Kletva na samrti
“Zna se da pop Joko više nikad nije izlazio iz svoje kuće do godine 1858, do bitke na Grahovu. Tada je naročito pošao da pogine u boju. Zrno mu je prebilo nogu. Njegov juriš sljedovali su i njegova braća. Ivo Mićkov Kusovac posjekao je tom prilikom pašu. I poslije Grahovske bitke pop Joko je samog sebe zatvorio u kuću. Na samrti je rekao:
– Osramoti me knjaz Danilo, dabogda umro od iste čaše od koje i Stevan…”
