Tom prilikom poharana je crkva medunska – piše Marko Miljanov opisujući poharu Kuča koju je u leto 1856. godine po naredbi knjaza Danila, izveo njegov nemilosrdni i slepo poslušni stariji brat vojvoda Mirko – i ponesen iz Kuča sv. Arsenije:
“Kazuju da su ga kaluđeri donijeli iz Pećke patrijaršije u Manastir morački, no iguman morački Dimitrije reka je kaluđerima da ga nose u Kuče, govoreći: ‘Tu je slobodan od Turaka, a ovđen ga ne smijemo držat blizu Kolašina i drugije Turaka’. I donijeli su ga u crkvu medunsku, đe je staja dok je vojvoda Mirko doša i ponio sveca ka i drugo…”
Ni grobove nisu ostavili
“Pošto je vojska Mirkova opljačkala Medun, ko je što stiga, i izgorela kuće – piše dalje Marko Miljanov – krenuo je doma preko Kosora. Kad su došli kod crkve kosorske, njegovi vojnici kamenjem su joj vrata slomili, iz crkve što se moglo ponijet ponijeli su: knjige, krstove i kolo Sv. Bogorodice, a što mu nije valjalo, to je uždio ognjem i polomio. Ni grobove pred crkvom nije ostavio, no sve polomiše, što nije moga oganj izgoret. Kad su ovi grozni zulum činjeli u crkvi, reka je stari Turo Đurov, potomak vojvoda Petrovića: ‘Zašto, vojvoda Mirko, ovo da se čini od crkve i grobova?’ Vojvoda mu je odgovorio: ‘Nije ovo crkva no džamija Turo!’ – ‘Nije no crkva rišćanska i rišćani su je gradili, da se u nju rišćanski bogu mole od nekoliko stotina godina, pa joj ti danas tursko ime daješ, pošto ju krvnički poara i satrije. Dosta si zla učinio, a da ne rušiš i ne pališ bogomolje. Evo koliko ti je glava kršćenije uvršćeno, ima si se čim zadovoljit i bez crkava’… ”
Priču za sebe predstavlja ponašanje vojske koju je predvodio vojvoda lješanski (Marko Miljanov mu ne spominje ni ime ni prezime; Ljuba Kovačević, priređivač i izdavač prvog izdanja ove Markove knjige, međutim, napominje kako je od Toma Orahovca saznao da se ovaj vojvoda prezivao Uskoković, što bi, ako je to tačno, nesumnjivo značilo da je reč o lješanskom vojvodi Ivanu Uskokoviću). Njega je u raćeškom selu sačekao pobratim Vučeta Mirkov i nekoliko plemenika Vujoševića i otvoreno ga upitali da li imaju razloga za strah od njegove vojske. On se gotovo uvredio:
– Ti ka da si zaboravio, pobratime, e smo ja i ti po bogu braća…
Tu se zakleo da dolazi kao prijatelj i da niko nema razloga za strepnju. Kuči su mu onda priredili doček, konak i večeru, kako priliči pravim prijateljima, ali je vojvoda sve to sutradan bacio pod noge:
“Kad su sjutra dan čuli glas od Meduna da je vojska vojvode Mirka sve što je stigla posjekla – onda vojvoda lješanski, znajuć pod čijom je zapovijesti, oslabi i pušti te njegovu (pobratimovu, prim B. S.) vojsku posjekoše kod njega na guvno u selo raćeško. Zaludu mu je Vučeta reka: ‘Šta je ovo, pobratime! Kamo ti bracka i Božja vjera, koju juče davaše svakojemu rišćaninu?’ Vojvoda mu je odgovorio: ‘Boga mi ti, pobratime, ne mogu ništa, no stariji zapovijeda’. Tako Raćesi i Vujoševići pogiboše, selo opališe i oplijeniše. Vojvoda nema rišćanskoga srca da odbrani pobratima i njegovu družinu…”
Plač iz kolevke
Marko Miljanov ističe i neke glavare iz najbliže okoline vojvode Mirka koji su se suprotstavljali zločinstvima i branili Kuče koliko su mogli. Pored ostalih i Jole Piletić i Petar Vukotić. Neki drugi hroničari i pisci koji su se na ovaj ili onaj način bavili poharom Kuča, ističu i drugačije, suprotne primere, druge crnogorske perjanice kojima je, za razliku od Jola Piletića i Petra Vukotića, recimo, bilo važnije da se dodvore knjazu i njegovom bratu, vojvodi Mirku, knjaževoj krvavoj udarnoj pesnici, nego da sačuvaju čast, čojstvo i viteštvo u toj sramotnoj i neviteškoj akciji; važnije su im bile medalje i činovi od toga da li će se ogriješiti i okrvaviti ruke krvlju kučke djece i nejači. Jedan od takvih je bio i čuveni junak, ljubotinjski serdar i vojvoda, jedan od prvih Crnogoraca kojima je na prsima zasijala zlatna Obilića medalja – Đuro Kusovac. O njegovom ponašanju u Kučima piše Marko Vujačić u svom poznatom trotomnom djelu “Znameniti crnogorski i hercegovački junaci”:
“U Pohari Kuča 1856. godine, Đuro je, kao pomoćnik vojvode Mirka Petrovića, pokazao odlučnost prema neposlušnima, ali – kako je upamćeno – i bezdušnost prema slabima. Nije, vele, prezao ni od šta. Tamo gdje je dolazio, plakalo je i dijete u kolijevci…”
Marko Vujačić napominje da je serdar Đuro Kusovac posle pohare Kuča, dobio zvanje vojvode, i naglašava da je u to vreme bilo malo onih koji su naporedo bili i serdari i vojvode. Nije se, međutim, nanosio glave – poginuo je u bici na Grahovu 1858. godine kao komandant crnogorske knjaževske garde i knjažev pobratim.
“Popa Đura narod je kleo i ukleo – dodaje Marko Miljanov. – Nikoga mu u pustu kuću nema , do njegova stara popadija, đe pjeva uz gusli i s tijem se u jadu svome razgovara…”
Zločin popa Đura Kusovca
Popom Đurom Kusovcem se bavio i Marko Miljanov:
“Ljubotinjani neki su zlo činjeli, a višina branili, no njin vojvoda, pop Đuro Kusovac, koji je bio prvi do vojvode Mirka, pokaza je junašto na jednog siromaa iz sela Živkovića imenom Joko Durov, kojega ne bi iz kupusa izagna, što je ona riječ. On bijaše doša vojvodi Mirku da se požali na Drekaloviće kako ga biju, zašto je od nejaka brastva. Pop Đuro mu reče: ‘Primakni glavu da vidim jesu li te bili, ali lažeš vojvodu Mirka.’ On je saga glavu da pokaže rane, a pop Đuro mu je otkide jednijem maom, govoreći: ‘Nete te više bit!'”
