Nezadovoljstvo vladavinom knjaza Danila koje je tinjalo u narodu, naročito u crnogorskim brdima, podjarivano uticajima sa strane i golemim nevoljama koje su na samom početku njegove vladavine doneli dvogodišnje vojevanje sa Turcima, a potom i nezapamćena glad tokom 1854. i 1855, posle Pipera i Bjelopavlića, kulminiralo je u Kučima.
Ovo ratoborno gorštačko pleme stalno je bilo na vetrometini uticaja i interesa i Turske i Crne Gore, uvek je bilo pomalo država u državi. Nepokorni i neposlušni, Kuči se nisu dvoumili oko svoje nacionalne pripadnosti, ali ni pristajali da trpe i ćute pred tiranijom i samovlašćem cetinjskog gospodara.
Knjaz Danilo je stoga dva puta vojštio na Kuče – 1855. kada su velike sile reagovale brzo i odlučno i izvršile pritisak na njega da obustavi operaciju i vrati vojsku, ali on godinu dana kasnije preduzima novi pohod na Kuče. Knjaževa vojska, koju je predvodio njegov brat, veliki vojvoda Mirko, napravila je tom prilikom pokolj u Kučima, klasični genocid u kojem ni do danas nije ustanovljen broj žrtava, ali je sasvim izvesno da nešto slično ni Turci nikada nisu počinili.
Bezbožni užas
“Gornja vojska kojom su zapovijedali Novica Cerović, Milisav Mišnić, komandir morački, i Pavić Đikanov, kapetan rovački, niđe za sobom traga od zločinstva nije ostavila – piše, pored ostalog, Marko Miljanov o ovom stravičnom pokolju i sramoti crnogorskog oružja. – Kad su došli od planine u sela kučka i viđeli što nijesu mislili da te ikad viđet: da je staro i mlado, romo i slijepo pod mač palo, stare i mlade glave na gomile skupljene, a leševi bačeni u ublove i ognjeve – ne može se ovđe opisat žalost i tugovanje vojske i vojskovođa. Videći taj gadni i bezbožni užas, vojnici su zatvarali oči da ne gledaju taj srpski pokor. Milisav Mišnić i Pavić Đikanov bili su sami sebe rukama u prsi, lelečući i naričući za domaćom nesrećom, s kojom se gubi pred Bogom i pred svijetom. Ovako su mnogi vojnici i glavari činjeli, gledajući na gomile skupljene posječene glave od staraca i đece, od koji je mnoge nijesu imale kose: đetinje nijesu još počele kosmatit, a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da i je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja i ako nikad ne bjeu mrski drugome nako Turcima; jer u toj rupi oguljenije glava bile su i glave Zeka Jokanovića, Nikole Radonjina, Ivana Nikolina, Radovana Stankova, Jovana Nikolina i drugije starije turskije krvnika…”
Vojvoda Mirko je na prevaru i uz lažna obećanja ušao s vojskom u Kuče, a onda dosledno sproveo naredbu nemilosrdnog brata-gospodara: “Udri Kuča na božju vjeru, ako ga drugačije ufatit ne moš…i đeca u kolijevke da se kolju!”
Nikada nije definitivno utvrđen bilans pokolja u Kučima. Sam knjaz Danilo je priznao da je ubijeno 50 Kuča (to je podatak koji mu je iz Kuča brzojavom poslao brat, vojvoda Mirko, koji pozdravlja “dragog gospodara” i javlja mu da od zore seku redom i da su do podne posekli 50 glava, a pohara i seča Kuča je trajala dva dana). Akademik Branko Pavićević, pak, veli, da je bilo “oko 200 ubijenih”.
Dečja glava
“Vojska vojvode Mirka – piše Pavićević – napravila je pustoš u Kučima: popaljeno je 13 sela, opljačkano 800 kuća, zaplijenjeno 985 komada raznog oružja i odvedeno 4.000 sitne i krupne stoke…”
Čini se, ipak, najviše treba verovati Marku Miljanovu, savremeniku tih događaja (tada je imao 23 godine), koji na jednom mestu, pored ostalog, veli i ovo:
“Glave ljuđi i đece, koje su posječene, skupljene su na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi i’ vojvoda Mirko moga gledat i viđet koliko i’ je. Govore da i’ je bilo 243 i da je u te glave bilo 17 vojničkije koji su mogli u boj otis da se biju s Turcima, a drugo su bili starci, bonici i đeca. Ne znam je li ovi broj pravo rečen, teke ovo znam: da nijesu vojnici brcki i crnogorski branili, Bog zna koliko bi tu još glava posječeno bilo.”
“U narodu se – piše dalje Marko Miljanov – broji koliko je koje vrste poginulo i od koliko godina starci i đeca, jer nije bio običaj u kršćanina ni u Turaka, da ubiju jedan drugom dijete, ni da se osvete đetetom prije no oružje počne nosit, a tako i starcem, kad bači pušku i boj batali, i ko bi ga ubio za osvetu, taj se osramotio, a ne osvetio. Tako, pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zaklao je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojica s Ubala… Koruna Radonjina s Kosora nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom reče joj: ‘Stan, ženo! što ti je to na pleći te nosiš?’ Koruna reče: ‘Dijete, i to nekršteno, evo ga tebe na boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš.’ On joj reče: ‘Krstit ću ga, no čeka.’ Koruna pričeka. Crnogorac kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu gore na Medun i reče vojvodi Mirku: ‘Evo sam posjeka glavu.’ Kad je iznio đetinju glavu bez kose, svaki se od tuge stresa, ko je tu bio i vidio. Pričaju da mu vojvoda nije aferim da, no je mršnuo na njega…”
Majke kumile vojnike
“Ružica Nikolina o tome priča ovako: Kako je nosila dijete u kolijevku, vojnici je ufate i počnu raskubat. Ona je mislila da te joj uzet aljine š-nje ka drugijema, no u to je ostave nesvučenu, i ona veselo krenu dalje, misleći da je potrefila na vojnike, kojijema je nisko žensku svukovat. No idući opazi ozada krv niza sebe, pometnu kolijevku na zemlju da vidi oklen je krv, kad-ali dijete nema glave, no ju je okinuo i poša rečeni pop Mijailo. Neke su majke kumile i bogoradile vojnike da im dijete ne zakolju, no vojnici, pošto ga zakolju, bačevali su ga u oganj đe kuća gori, i pričaju da je od đeteta zelen plamen”, zapisao je Marko Miljanov.
