Dok su senatori i ostali doglavnici iz knjaževe pratnje pokušavali da ga ubijede da promijeni odluku i postupi po volji Bjelopavlića, pop Risto Bošković nije oklevao: ispričao je plemenicima kako je tekao njegov razgovor sa knjazom i kakvo mu je obećanje na kraju dao, a onda pozvao Bjelopavliće da razbiju skrivnicu oružja i municije u Gornjem manastiru ostroškom i napadnu knjaza i njegovu pratnju.
– Udrite, Bjelopavlići, ne štedite nijednoga Katunjanina, pa ni samoga knjaza – rekao je, kako tvrdi Tomo Oraovac, tom prilikom pop Risto Bošković.
Knjaževo bekstvo ispod Ostroga je, izgleda, ipak bilo malo dramatičnije nego što ga opisuju pojedini hroničari. To, pored ostalih, potvrđuje i Tomo Oraovac:
“Kako su senatori sa sviju strana uticali na knjaza i ovoga već bili skoro skolili da kazni Jovana Mašanova i sa njim tražili soluciju koja bi zadovoljila Bjelopavliće, među njih uskoči Đuro Prelov Martinović, kapetan perjanički, i uzvikne:
– Bjež, gospodare, eto puške pucaju i Bjelopavlići se na “ko je vitez” dozivaju, a vojvoda Risto ide iz Gornjeg manastira sa petsto Bjelopavlića da poubija sve nas…
Velika pohara
Svi prisutni povikaše:
– Što uradi maniti Jovan Mašanov, crn mu obraz bio – i na mah svi ustanu pa sa knjazom pobjegnu preko Povije i Pješivaca, a zatim preko Lastve i Čeva na Cetinje. Knjaz je u putu ostavio svoga konja, a cio prtljag mu je ostao u Ostrogu i Bjelopavlići su ga odmah razjagmili, a knjaza gonili do Pješivaca. Svi Katunjani su pobjegli sa knjazom ili se sakrili. Knjaza i Katunjane spasla je noć koja je nastupila već pri ulasku Bjelopavlića u Donji manastir.”
“Knjaz Danilo je uvidio svoju pogrešku – piše dalje Tomo Oraovac – žalio je što se ovo dogodilo, ali nije htio da kapitulira pred Bjelopavlićima, već se riješi da Bjelopavliće za ustanak protivu njega kazni. Poslije jedne, pravi drugu još veću i strašniju grešku. Pozove Senat i sve glavare na savjetovanje. Ovi mu preporuče da mirnim putem likvidira ovaj nesrećni i žaljenja dostojni događaj. Međutim, knjaz ostane uporan kod svoje odluke i naredi svome bratu vojvodi Mirku Petroviću i vojvodi Krcu Petroviću da sakupe svu crnogorsku vojsku i da sa ovom krenu na Bjelopavliće i ove pokore, a njemu na Cetinje dovedu nekoliko viđenijih Boškovića ili donesu njihove glave.”
Tako je počela velika pohara Bjelopavlića, ali, uprkos svim, čini se nesumnjivim dokazima i verodostojnim svedočenjima, u novije vreme se javljaju pojedinci koji negiraju da je “ostroška afera” bila neposredan povod, koji idu dotle da dokazuju da se na tom troičindanskom saboru u Ostrogu nije ni desilo ništa sramotno. Među njima je najgrlatiji Bjelopavlić Momčilo Šaletić čija je knjiga “Ubiše knjaza” nedavno doživjela i treće izdanje.
Teza o propagandi
Šaletić, smatra da je priča o skandalu u Ostrogu, u stvari, izmišljeni povod i pravdanje pobune Bjelopavlića, odnosno da nema ništa od priče da su knjaz Danilo i njegova pratnja osramotili neke bjelopavlićke neveste i djevojke i svu krivicu svaljuje na štampu, srpske i austrijske novine koje su izlazile na srpskom, “otkrivajući” da je iza svega toga stajao lično Stevan Perović Cuca:
“Naravno, to je bila samo propaganda – kaže Šaletić – ali su je mnogi prihvatili kao punu istinu. Tome su pomogle i neke tadašnje srpske i austrijske novine koje su dopirale do Crne Gore, a kasnije i neki istoričari i etnografi koji su taj ‘glas’ prihvatili bez ozbiljnih provjera, poput Petra Šobajića. Iza ovako prljave propagande u nekim austrijskim listovima, koji su izlazili na srpskom jeziku, stajao je Stevan Perović – Cuca, pa je Knjaz lično zvanično urgirao kod austrijskih vlasti da se objavljivanje laži o njemu prekine.
“Ta priča (ostroška bruka, prim. B. S) – piše dalje Šaletić – i danas, u raznim varijantama, živi i povremeno razne ‘pamtiše’, daju povoda da se napiše kakav feljton ili člančić u novinama, i danas sa tačno određenim političkim ciljem kao i u vrijeme samog događaja… Interesantno je pratiti, kako je vrijeme prolazilo i kako je koja generacija ovu priču prihvatala i prenosila dalje, tako je čitav događaj dobijao na grubosti i nemoralu. Na kraju je ispalo da to nijesu bile samo slobodnije šale i zadirkivanje, nego čak i silovanje u kojem je učestvovao i knjaz lično…”
Zanimljiva opažanja
Ne manje je interesantno i indikativno zašto se Šaletić nije oglasio svojevremeno kada je potpisnik ovih redaka upravo na osnovu kazivanja jednog nespornog pamtiše i u tom trenutku ponajstarijeg i ponajuglednijeg Bjelopavlića, pukovnika Dragutina – Draga Filipovića, objavio feljton o ovom slučaju. Možda je to bila prilika da se ukrste koplja i stvari razjasne – da se definitivno zaustavi “negativna propaganda”, kako on veli, protiv “najdržavotvornijeg” crnogorskog vladara. Umesto toga, i on se sad poziva na jednog “pamtišu”, Blaža Milovanovog Vuletića i njegove “Bilješke i pričanja iz života starih Bjelopavlića po pričanju starih Brđana” (knjiga objavljena 1937. godine, mada je, kako naglašava Šaletić, napisana 1910). U toj priči je važno istaći ono što naglašava i sam Vuletić, da je on sin Milovana Vuletića, perjanika knjaza Danila, jednog od onih koji su bili na prokazanom Troičindanskom saboru u Ostrogu, da je posmatrao neobično kolo i potom, navodno, učestvovao i u pobuni na strani Bjelopavlića!
