I to je (bio) Balkan: Čehinja sa zelenim očima
Osim što se u Beogradu često viđao u društvu glumica i činovnica, Milutin Bojić se viđao i u Nišu 1914. u društvu sa svastikom jednog crnogorskog poslanika, nekom mladom i lepom Ruskinjom.
Nešto ranije, u vreme Prvog balkanskog rata, upoznao je i jednu češku novinarku i spisateljicu Helenu Maliršovu, koja je u Srbiju došla kao dopisnica čeških listova, a ubrzo postala dobrovoljna srpska bolničarka, u bolnici Sedmog puka.
Tu ju je upoznao Milutin Bojić. Pričalo se kasnije, njih dvoje samo što su se ugledali, gledali su se dugo, ćuteći.
Kako je Helena sama govorila, nju su odmah osvojile Bojićeve "kao južna zvezda oči", a on je u njenima video "zeleni krug zenica razvedenih u mekoj zenici ljubičastog pera".
Helena je, naime, u tom trenutku imala šešir sa ljubičastom peruškom.
Odmah pošto su se upoznali naočiti srpski pesnik i lepa Čehinja krenuli su u večernju šetnju Topčiderom. O tom susretu Bojić je napisao pesmu o "velikoj noći".
Za njega je to bila "noć otkrovenja bolnog sna i bdenja" u kojoj se dogodio svega "cjelov (poljubac) jedan noći cele".
Marišova je o tom susretu i njihovom ljubavnom prijateljstvu napisala ceo roman "Srce nema mira", koji još nije preveden na srpski jezik.
Čehinja je objavila pesmu Milutina Bojića, njoj posvećenu, "Zelene oči", za koju se u Srbiji ne bi inače ni znalo.
